// Fight

Fight, flight or freeze.

Nalazila sam se u svim tim situacijama, najdraža mi je fight, iako znam da nema poente, da gubim živce ali kao- uradila sam bar nešto.

Freeze je najgori osjećaj ikad koji sam osjetila, kad se cijelo tijelo sledi, zamrzne, duša vrišti, a lice poker face. Ne znam zašto je mozak u tim trenucima blokirao, ali samo kad se sjetim tog osjećaja- bljak.

Dosta toga pričam sa njom, danas sam otišla na seansu, jer poznajem sebe. Znam i uvidim znakove kad se lagano povlačim i osjetim ih sad. Godi mi terapija, razgovor, vidim promjene kod sebe, ali onog trenutka kad sam rekla stvari koje drugoj živoj duši nisam rekla- mislila sam eto, to je to. Rekla sam, pobijedila sam, gotovo je.

Znam da nije. Zato sam danas i otišla, kad je prošlo sahat vremena, pitala me je kako sam. Rekla sam da sam dobro, da sam danas došla čisto da se podsjetim da trebam ići i ne odustati (iako želim silno da idem) ali dođe taj momenat kad kažeš sebi, a možda i ne moraš. Zbog toga sam došla, da kažem sebi da moram. I da sam očekivala baš ovakav dan, bez teških temi, samo da komentarišem posljednje dvije sedmice, pričam o životu i dešavanjima. Rekla je, da je i to samo napredak. Da poznajem sebe i da bježim od toga da ne odustanem. Lijepo je vidjeti promjene na sebi.

Onako malim koracima, jer ne može a i ne treba sve odjednom. I osjetim po sebi, da sam drugačija. Da malo više cijenim sebe i svoj mir, da ja ne moram plaho ništa, ali kao što ona kaže- prvo sa osobama koje ti nisu velika ugroženost, dok ne dođemo do glavnog i odgovornog.

zamislim se kad mi kaže, da me se često sjeti. Da se pita kako bi ona u mojoj situaciji i da me totalno razumije, zašto se ponašam kako se ponašam.

Predložila je da dovedem i njega, ako pristane i želi. Da vidi kako on razmišlja o mom odlasku ka njoj, kako shvata, kako vidi mene nakon odlaska njoj, kako utječe na njega. Voljela bih da pristane. Ne upoznajem ga sa roditeljima, ali zato želim sa psihoterapeutkinjom. 😀

Trenutno, jučer i danas je napeto. Jedva čekam da dođe da obavim neke razgovore. Neke sitnice me guše, što na kraju nije sitnica. Malo se bojim da ne pobjegne i ne ode, da mu je prestalo titrati srce na pomen mene, da sam mu dosadila, da bi otišao rado.

Malo govori baš taj moj glas, malo strah i traume.

Jer, prvi put puštam i pustila sam nekog baš blizu, da se otvaram i pokazujem sebe. I onda ono pitanje, šta ako mu se ne svidim?

Znam, ako mu se ne svidim, neka traži sebi šta mu se sviđa, nije onda taj, ako ode. Sve znam, ali..

On je osoba koja i ne zna šta mi je i koliko mi je.

Došao i promijenio moj osjećaj ljubavi, kad sam mislila da nikad nikom neću htjeti, pokazati sebe.

Volim ga.