Već evo druga ili treća sedmica je otkako mi se poremetio san. Znam i zbog čega. Nakon jedne subote i jutarnje seanse sa mojom psihoterapeutkinjom, došla sam kući i zapitala se ko sam ja uopšte? Ko sam ja kad niko ne gleda, kad sam sama? Da li sam dobra osoba jer sam morala biti ili jer želim to i trudim se? Da li se trudim jer mi je nametnuto odnosno što sam isprogramirana ili se trudim jer je moja želja?
Otišla pogubljena, a vratila se izgubljena.
Spavanje koje je bilo oko 22h, pomjerila sam samo na 00:30-01:00 ili i duže. Ujutro bih morala na posao. Pa sam tako pred kraj uzela slobodnih dana što imam. Evo koliko dana je već prošlo, a kod mene isto.
Jednu noć sam uzela da čitam knjigu u pola 1 navečer…Šokirala samu sebe. Tako evo i sad, pokušavala raditi zadaću sa kursa (kupiti miš HITNO) i organizirati svoje vrijeme. Platila sam pofino para pa da ne bacam pare u vodu, moram se potruditi. Ne volim kad me uhvati ovo stanje depresije, očaja, nedanja…
Tako da sutra imam izaći vani, riješiti papirologiju neku, vratiti se u stan i napraviti neki plan.
Oduvijek sam mislila da osobe sa 26 godina imaju sređen život. A onda je tu Jane, koja tek sad, mislim da kreće ispočetka neke stranice.
Desetogodišnja ja je izjavljivala da će u ovim godinama biti married wife. 😀
Čudno je to sa psihom. Učini se tako da je došlo vrijeme za rješavati neke unutrašnje stvari čim razmišljaš o njima, a onda ti niko ne kaže sljedeću stvar, nego je moraš otkriti sama:
Stvari unutra zriju nekim svjesno nerazumljivim tokom. Uopšte ne mora značiti da su sazrele i da je ikakav pravi zaključak moguće izvesti, da će se to unutra posložiti kroz proces razmišljanja, a on za posljedicu ima nemir.
Izgleda da to sazrijevanje ne prati svjesne nas, jer se stvari u jednom random momentu jednostavno slože, bez ikakve muke i truda i onda čovjek ima osjećaj da je prisustvovao čudu. A, sazrijevalo je sve vrijeme.
San je esencijalno važan, a to i znaš. Ako se nesanica nastavi, uvedi novu rutinu. Nemoj se izmarati mentalno da bi zaspala, jer nećeš, nego fizički. Dobro se umori predveče, a onda jedi (mene smiruje i omađija pun želudac, ne mora značiti da je kod svakoga tako), pa zaspi.
Ponovo, čudno je to sa psihom. Ona je isto kao rast djeteta. Nekako je ciklično. Maleno dijete stagnira s rastom, bude bucili, a onda se faktički preko noći izvuče.
Ja ne bih išla u kontru takvom stanju da me još dodatno zamara analiza što je to tako. Išla bih zaobilazno, tricky taktikom, otišla bih u fizički zamor i pustila da se stvari slože. A složiće se😊
Sunčanost u njenom džepu, srećno!🧚🏼♀️
@vasionka- hvala ti puno na komentaru i savjetima <3
Fizički nikako da se pokrenem, nije nešto ni da se trudim iskreno.. Pokušaću bar šetnje ubaciti, duge šetnje, jer imam osjećaj da bi me fizički napor slomio.
Složit će se ako Bog da :))
Slažem se sa vasionkom vezano za fizički napor. Iz mog iskustva, ne mislim da bi te slomio. Možda bi se osjećala slomljeno na samom početku, a onda bi krenuli endorfini 😀