Bukvalno, živim dva života. Jedan za porodicu, drugi za sebe. Prvi je tužan, radim stvari koje ne želim, koje su mi mučne, a koje “moram”. Drugi je lijep, drugi je “home” što bi rekli ameri. I želim drugi, ali zbog straha od pojedinih ludi u mom životu, ne usudim se. Bar ne još.
U zadnje vrijeme, često poželim uzet svoju mačku, pasoš i sjesti u mali kedi, i put granice krenuti. Ubijeđena sam da me, na toj strani čeka sreća. I mir. Ojsećam ga i sad, stvarno ga osjećam.
Recite mi, vi koji ste imali slične situaicje, kako se oduprijeti roditeljima- koji su sebični, koji znaju šta je za vas najbolje, koji bukvalno prijete i liječe svoje egoistične mušice na vama? Kako se oduprijeti, kad znate da psihički ne bi bili stabilni i da bi. ko zna šta uradili?
Moj život je, zlatni kavez. Sve su omogućili, obezbijedili- samo moram po njihovom. Ne trebam imati svoje mišljenje apsolutno, radi se kako se kaže. Ako se pobunim, znam li ja šta su oni zbog nas djece (u mom slučaju, mene) radili, kako me nije sramota, da sam nenormalna i sebična…
U tom okruženju sam rasla i nedavno saznah da postoji sindrom dobrog djeteta. Nisam još krenula kod terapeuta, ali već znam da am tu, uz ko zna još kakve prognoze.
Dosta mi je glume, dosta mi je da ispunjam tuđe želje-a ja nesretna.
Na posao idem, sa mučninom. Otac mi sredio. Gledaće da ostanem, da me “riješi” i da može umrti s mirom. Ja ne želim raditi u toj firmi, na takav način. Trenutno, imam problem i sa direktorom tj.počinju čudne stvari da se dešavaju, s obzirom da sam novi radnik, pa pokušava neke stvari. Jednostavno ne želim.
Želim samo svoju mačku, njega, kedi, pasoš i granicu.
Nikoga i ništa.
Bog je tu. Za Njega se podrazumijeva.
Jučer sam, po ko zna koji put, shvatila, da su moji roditelji, presebični. Preegoistični. Iz najbolje namjere i iz toga što mi žele dobro, da me zaštite i jer se brinu- do te mjere da ih briga kako se ja osjećam, jer..emocije i osjećaji su nebitni i ne postoje?
Kao da sam pala sa neke x planete, u ovu ludu kuću.
I na to sve, nemam nekih 15 godina pa da se ne usudim.
Imam 10 više od toga i i dalje se zaledim od nekih pomisli.
Poznajem sebe. Sebe mogu strpiti u svojim namislima, neko vrijeme. Onda uradim.
Strah koči. strah. s t r a h .
Od osobe kojoj treba da bježim kad mi je loše, od osobe koja treba da mi je kuća i zaštita, koja me najviše razumije i po kojoj bih trebala tražiti “svoju osobu”..
Trenutno sam kukuruz u onom aparatu. Čekam da postanem kokica.
Jedini način da se oslobodiš roditeljske kontrole je da se postaviš na njihov nivo. Da ih tretiraš kao sebi ravne, odrasle osobe, i odbijaš bilo kakav vid komunikacije koji ne podrazumjeva isto poštovanje prema tebi.
Naravno, nemoguće je to dokle god roditelji imaju i mrvicu moći nad tobom. Ako živiš pod njihovim krovom, to je najgore, jer nemaš načina da se osamiš i pribereš – vazda su *tu*. Dakle, treba se prvo odvojiti od njih na neko vrijeme, onda se sabrati, skontati šta želiš od života (ali iskreno), te onda uspostaviti komunikaciju s njima kakva tebi odgovara.
Nema lakog načina, bojim se. Roditelji daju moćnu iluziju sigurnosti, i svaki uplašeni dio nas želi da ostane među tim utabanim putevima, da radi stvari po njihovom, pa makar i ne bilo najbolje. Na kraju krajeva, većina ljudi se nikad ne izvuče iz kontrole svojih roditelja. Samo rijetki su spremni na to – da napuste ognjište, samo zato da bi prema sebi bili pravični. Treba tu voljet sebe više nego svoje roditelje.
Voliš li sebe više nego svoje roditelje?