Opet sam u fazi kad ne znam zašto se stavljam u te situacije, kad mi nisu prijatne? Jesam li ja toliki mazohist ili šta..
Momak sa kojim se čujem 2 mjeseca je bio tu, nismo se vidjeli. Tako sam tupava sa njim, tako nisam ja. Tako se pravim nešto što nisam i ne znam zašto to radim. Nisam takva inače. Onda mi pukne film pa saspem sve šta imam i mislim. Pa pošalje i on roman.
I od toga svega, činjenica je da sam pala na rečenicu “meni ovo nije zafrkancija, nemoj to misliti.”
Kako da ne mislim kad si bio tu i nismo se vidjeli..
I dam opet u glavi neku tu šansu i nastavimo se čuti. I jučer dođe poslom za moj grad.
I rekao je odmah da nije sam, to ono da zna doznanja da se nećemo vidjeti.
I onda izađu na mjesto koje je od mog stana udaljeno pola sekunde. I pisao mi je sve vrijeme ali činjenica da si 2 sekunde od mene… Opet me uhvatila muka.
I totalno ima drugačije razmiščjanje od prošlih osoba, da ja ne znam šta.
I trebao bi doći za 2sedmice kući, da bude par dana.
To mi je granica, tu je linija.
Ako se ne vidimo, prekidam svaki vid komunikacije jeer..3mjeseca dopisivanja za šta?
Osjećam se kao da mi trrba neko, kao da ne mogu biti sama, što nije prava Jane.. jer jaaa sam ona koja će radije biti sama nego praviti budalu od sebe, ja sam ona koja može sama..
Ali nakon prošle veze, kao da sam postala ovisna o drugoj osobi, kao da ne znam sama ništa, kao da mi treba pažnja i sve, da preživim.
Prošla veza me psihički dotukla, gdje su moja razmišljanja otišla u helać.
Znala sam da mi stvari ne pašu i borila sam se protiv njiih. Protiv posesivnosti, ljubomore, opsesije..Nisam se izborila, pa sam postala takva. Toga se bojim. Jer znam da nije ispravno a onda sebe uhvatim da razmišljam na način kao moj bivši. I onda stanem i kažem sebi- NEĆEŠ.
Na poslu haos, najradije bih smanjila smjenu na 6 sati ali to znači plata da jedva preživim, tako da..it is what it is. Ispiše mi svu energiju pozitivnu, previše sam nikakva i živčana..Nekad zvučim kao Hitler prema njima. A nije vrijedno ni gubiti živce u 26toj zarad 150 KM.
Neorganizovsana sam totalno što pomaže mojim živcima tek.
Roditelji rasulo. Onaj osjećaj kad ocu moraš poslati poruku, roman, na fazon nije li te sramota da ti kćerka ovo piše..Ne želim da iko osjeti. Pitaju me zašto za Novu nisam išla kući, jer 4 dana slobodna.
Gdje da kažem, nemam u šta i nemam kome doći.
Glume sam sita.
U meni sve više i više raste želja za maramom i mislim i nadam se da ću samo jedan dan ustati i izaći takva. Allah da mi pomogne.
Nadam se da ste dobro i zdravo.
🙂