U nedjelju ga pitam da li mu je dojadilo ovo sve sa mnom, je li se smorio, da li je ohladio.. Da, sve u meni, svaki osjećaj je vrištao to iz mene, a ne želim se mučiti pa sam pitala.
Odgovor je bio ne, nije. Te manjak vremena, te što odemo spavati rano oboje pa se manje čujemo, uglavnom njemu je sve okej. Njegove riječi.
Utorak, on dolazi kući jer radi na drugom kraju Bosne. Ne spominje se viđanje, nije prije toga ni taj dan.
Srijeda, kaže da je bio na mom radnom mjestu jer ju član obitelji radi sa mnom (tako su nas i spojili). Kaže da je tu u mom gradu, jer opet on živi u drugom gradu na našem kantonu ali blizu je, I ništa ne spominje. Nisam ni ja.
Danas se oficijalno nismo čuli nikako i uopće ne osjećam potrebu da mu pišem. U sekundi sam ohladila i tako me apsolutno ne zanima ništa.
Sem jedne stvari.. Nedjelja. Rekla sam ti samo budi iskren.
Razumijem ako ne želiš izaći, ako imaš “važnijih” stvari ali nemoj govoriti da ti nije dosadilo, da nisi ohladio.. Nemoj mi igrati na finjaka mutavo.
Sa takvima, i ja sam fina i mutava.
Hvala, doviđenja, prijatno.
Dugo sam pokušavala shvatiti zašto ljudi to rade… Možda sam nekima i ja radila.
Vjerujem da nije skroz ohladio, bar ne toliko da mu dođe do mozga da jeste, pa da ti to može i reći… (ili treba vremena da to dođe do mozga) Možda mu treba vremena da shvati gdje više naginje… Možda mu je i okej tako kako jeste trenutno, pa nema šta da ti kaže. Ono, njemu je okej, a ti se trebaš pobrinuti da tebi bude ok, jer on neće…