Stavila sam sebe u situaciju da ne znam je nazvati pravim imenom.
Osjećam još utjecak na sebi H., osjećam da nije izašlo sve iz mene. Ali..
Ne razmišljam o njemu, ne pričam o njemu, ne pitam se šta i kako i zbog čega. Pustila sam.
Sinoć prijateljica govori da je možda u ozbiljnoj “šemi” sa jednom djevojkom koju poznajem. Osjetila sam da moram glumiti pred njom da me nije dotaklo. E taj osjećaj mrzim. Iako sam joj rekla da mi ne govori o njemu šta čuje, da me ne zanima i da sam sretnija kad ne znam ništa..
Želim mu da nastavi, da nađe, ali nije bilo tako svejedno. I naravno sinoć sanjam odmah kako mi remeti sve ovo sa ovim momkom što se čujem, i trzam se iz sna. Mail.
Imao je ružan san, nada se da sam dobro, da je sve dobro kod mene.
A sinoć sam prije toga svega donijela odluku da moram popričati sa ovim sad, da neke stvari u svojoj glavi riješim. Ne želim toplo hladno, ne želim da se pitam u kojoj smo fazi, iako to sve vodi ka onoj u kojoj nema ničega, ali želim da znam. Jer ga od početka ne čitam, kad sam mislila da njemu nije to to, zaključila na osnovu svoje neke procjene, bahnuo je buket. Prošlo je mjesec novih dana. It's time. Ovu sedmicu bi trebao i doći i valjda bi trebao zvati. Znate kad nisam ni pitala jer se bojim.
Probudila sam se. Ovih par mjeseci nisam bila ja, dopustila sam da situacija upravlja sa mnom, više ne dopuštam.
Na poslu je.. Kako tako. Nije sve bajno kao što sam mislila ali, gdje jeste bajno?
I eto, muka mi neka došla pa je blogger tu.
Nadam sse da ste živo i zdravo.
Allah da nas čuva.