//desperate

Ja toliko ne volim kad se pravimo fini, a očito nije sve fino.

U čudnoj sam situaciji, gdje mi godi pisanje, međutim.. Fali nešto, a to je ono što ja “kočim” i glumim žensko klasično..i gdje on djeluje nezainteresovano jer se ne čujemo konstantno. I sad ne bih da pravim scene gdje sam ona 24/7 da želi da se čuje, što me prije smaralo, ali daj brate neki znak nečeg.

Ne volim prvo ni dopisivanja, ne želim ništa siliti niti tjerati, ne želim žuriti, ali eto, priznaću ovdje i ne znam da ću igdje više- želim pažnju.

Jesam li postala ona osoba koja ne može biti bez nekog u svom životu?

Šta mi se dešava?? Štaa? Nisam ovo ja.

Želim poruku ujutro, želim osjećaj da znam da ti se možda sviđam, želim leptiriće..

Jeste, ja to isto ne pružam, a isto želim. Ne može.

Razmišljam, zašto si poslao buket ruža moje omiljene boje?

To mi daje neki drugi znak, a sve ovamo daje neke druge znakove.

Ne želim da se sve svede na par poruka u toku dana, ne želim trošiti svoje vrijeme i misli na to.

Otišla sam, skrenula sam.

Na poslu drama queen, gdje plačem jer me ljudi žele iskoristiti kao klasični privatnik a gdje imamo lijepo jedan dogovor i gdje je uvijek išlo po dogovoru i poštovanju.

Ne znam jesu ovo hormoni, šta je ovo.. ali ja se pravim kao da je sve uredu, kao da me ništa ne dotiče, kao da ja to sve tako želim..a ne znam zašto..

Jer inače stvarno, moji zadnji pokušaji u ljubavi su bili takvi gdje sam otvoreno i direktno govorila.

Sad zanijemila i kontam da lik čita misli…

Samo mi se plače. od jutra do navečer.

Daa, branim sebi i plakati, iz nekog razloga.

Ali neka sam ja pukla pred dvije osobe sa posla, neka su me vidjele i tješile..

Ya Rabb Olakšaj.