Ne želim biti u svojoj glavi više, ali stvarno.
Došao je sinoć na vrata. Sa tri ruže i čokoladom.
Ruže.. Ruže koje nisam voljela postale su naš znak, nije bilo dolaska bez nje. Nije.
Samo oprala kosu, onako sa peškirom otvaram. I gledam. I gleda. I šta?
Pitam da uđe, iako znam da nisam trebala. Tačno sam osjetila glas u glavi koji kaže- nemoj, nakon dva mjeseca truda nemoj, ali svejedno, rekla sam.
Sjedili smo tih 5 sati u kuhinji, pola vremena igrajući se sa Nalom i u tišini.
Moja mačka je divlja, ne da nikom nepoznatom ni da se igra sa njom, da je hrani, da bilo šta. Ako je neko nov, bježi u drugu sobu. Sa njim se igrala. jela iz njegove ruke. Smijala sam se nekim scenama, znate nakon koliko vremena sam se nasmijala tako… toga sam se prepala.
U nekom trenutku, opet onaj osjećaj kao da je sve tu, sve što trebam.
Ali onda se dese blic slike u mojoj glavi i ja taj osjećaj odbacujem. Jer ne trebaju mi blic slike.
Pričali smo o Nali, o poslu..
Htio me zagrliti, staviti svoju ruku na moju. Nisam htjela. Svejedno je stavio. Našla sam se u zagrljaju, spuštenih ruku. Miris parfema, toplina. Toliko sam htjela zagrljaj njegov u danima kad sam proživljavala neke stvari..I tu je i ne znam šta.
Zagrlila sam i ja.
I ond osjetim da izdajem sebe. Osjetim da opet popuštam i da puštam da me povrijedi te bježim iz zagrljaja.
Tišina.
Žao mu što sam se razočarala.
Jebiga, bile su riječi poslije.
Samo sam se nasmijala, dok nisam ni suzdržavala ovu vodu iz očiju da ide.
Ustaje da ide.
Shvatam da sam samo vratila sebe na onu prvu stepenicu..ma nisam ni na stepenici, na onoj provaliji sam, pa se sad hvataj za slamke da dođeš do prvog stepenika.
Zatvaram vrata, iza njih je on. Stoji.
Stojao je dugo.
I ja sam.
Mrzim tu svoju slabost prema njemu. Što porušim obećanja data sebi tako lako, jer..on..
I sad kao da glumim ravnodušnost, hladnoću i da pričam onu priču kako se može bez njega?
Pitam se kako..