Sinoć izađem vani, jer nisam htjela da plačem. And guess what?
Sretnem nju, rodicu i lice čiju sam slikiu vidjela ono famozno jutro u njegovom mobitelu.
Hajde sad odglumi normalnost iako cura nema pojma ni od čega, a plus vazda mi je bila draga. Posmatrala sam je i u jednom trenutku je pogledala na mobitel i smješkala se.
Kap koja mi je bila potrebna. Zamolila sam prijateljicu da ustanemo i da krenemo kući, da suze ne puštam u kafiću. Čim sam izašla, nisam više mogla suzdržati, it's too much.
Tako glupa stvar, znam. Ali pukla sam. I bolje da sam sjedila kod kuće i plakala nego ovako..
Mrzim ovo što mi je uradio, ne mrzim njega.
Mrzim kod sebe to što sam dopustila da radim ovo.
Sad sve što želim je da sam sama, cijeli dan. Nisam sama, ni trenutka. A pobjeći ne mogu, jer obaveze.. hh
Mozda cu bit bahat kad ti kazem da te cila ta situacija previse dotice, previse ti remeti duhovni mir. Ali pazi, ja te potpuno razumijem. Mene previse dotice puno stvari koje vecina ljudi radi rutinski. Imam jaku socijalnu anksioznost i izlazak medju ljude mi je horor. I to je ok, jer ja sam svjestan da je uzrok tog horora nesto u meni, sto triban razrijesit, a ne ljudi na ulici. Isto mislim za tebe, sasvim je ok to kako se osjecas, ali dok si svjesna da ti je reakcija na svu tu pricu poprilicno pretjerana, sto je vjerovatno uzrokovano manjkom samopouzdanja, ili ko zna cime vec sta lezi u tebi. Nadam se da si me shvatila, ovo je samo dobronamjeran savjet, da preispitas sebe i vidis sto te cila ta situacija bas toliko ubija u pojam. U tebi mora bit neki razlog zbog kojeg te sve ovo bas ovoliko dotice, isto ko sto je u meni uzrok mojih problema, a ista je prica sa dobrim dijelom ljudi, samo sto kriju ili bize od sebe. Ugl zelim ti da budes dobro, fina si osoba, zasluzujes da budes sretna.
Vrtlog, kao što sam napisala i Lauri, ja kad vidim nju, meni se vrati sav onaj osjećaj od tog dana. To ne mogu kontrolisati niti riješiti se toga. Mislim mogu ali ne znam kako se toga riješiti, da kad nekog vidiš- da bude kao nekad, sve normalno.
Nemam snage da više kontrolišem emocije i to kako ih ispoljavam, gdje god da sam i šta god da se desi. To inače nisam “ja” nikad bila, sad se ne prepoznajem.
I to jeste, do nas je tj. do nečeg je u nama. A ne smijem se suočiti iskreno.
Hvala ti na lijepim riječima i savjetima, iste želje i zagrljaj nazad šaljem <3
Vecina nas prodje takvo nesto u mladosti, prije ili kasnije, a netkome se to nastavi dogadjat i takvi osjecaji vracat. Pomisliš nekad da si narastao, odrastao i prebolilo takve ljubavi, a opet te neki sličan događaj lupi kao grom iz vedra neba.
Možemo ti mi sada reći šta god, ali neće ti baš pomoći dok ti sama ne smogneš snage, ili ne prođe dovoljno vremena pa da to sve otupi ilu zacijeli, kako kome.
Ja jedino što mogu primijetiti da su ti on i ona previše zaposjeli um, svijest, uvijek negdje izvire ta bol, te misli koje izazivaju bol. Pokusaj smirivati misli, pa se nece javljazi ni burne emocionalno reakcije. Stvar koja uvijek pomaže je brojanje u sebi unazad od 4, ako ne i od nekog dosta višeg broja.
Problem je u tome što kad nju vidim (a viđam je često), meni se samo vrati slika onog dana kad sam čaprkajući po mobitelu naišla na njenu sliku. Kao što su bile moje, identično. Vrati mi se onaj osjećaj u stomaku koji sam imala u tom momentu, prisjetim se njegovih riječi koje nisu baš bile idealne za reći u takvom trenutku, bile su kao priznanje.
Ja ne razmišljam o njoj dok je ne vidim, djevojka stvarno ništa uradila nije, prema meni je uvijek ista, draga i mila. Samo čim je ugledam- meni je treći august tu. Tu je problem.
I inače kad je vidim, skuliram se, ne dam da me dotiče dok sam među ljudima, međutim pms i hrpa emocija kad nemam snage da imam tu snagu i gotova.
Sada je situacija takva da kao ova dva mjeseca mog tzv.truda nisu ni bila, na samom sam početku.
Hvala ti puno na savjetima <3