Od sutra startam na novom poslu, mimo struke but it's a job, and I am already crying cause upitan mi je namaz, jer ja na razgovoru nisam mislila da će otići ovako daleko do potpisivanja, pa nisam spomenula, jer sam trebala u drugu firmu gdje namaz nije upitan. Međutim, ta firma je prolongirala sve, a meni ovo došlo pod nos. Firma je velika, iz RS-a. Nisam nacionalist, really I'm not, ali imam predrasudu da će imati predrasude o meni. I onda mi svi govore čekaj nemoj odmah dok ne izvidiš situaciju, to je minus i niko me iz okoline ne konta.
Tako da od trenutka kad sam rekla da hoću, ja se ne radujem sekunde tome svemu, pristala sam zbog novca. A novac nije vrijedan.
I tako, plačem zbog toga. Plačem jer sam vraćala filmove kako sam nalazila poruke na mobitelu, kako sam se dovela i kako sam dovedena u tu situaciju, kako su mi jučer rekli da sam ja ljubomorna u vezama jer sam dala neko svoje mišljenje koje prije nisam imala..ali je godina dana utjecala na mene toliko da više ne znam ni ko sam ni Šta sam. Plačem jer mi se prijateljica udaje i ispunjeni su joj snovi koje imam i ja, a njoj se dešavaju i da, sretna sam zbog nje i hvala Bogu da se dešava tako ali plačem jer imam osjećaj da sam losa osoba što plačem jer nije meni.
Nedjelja je dan za plakanje, baš kao nekad.
Drz se. 😘
šaljem zagrljaje, isplači se <3
Da bi radnik i poslodavac iskomunicirali svoje potrebe na obostrano zadovoljstvo, moraju imati hrabrosti da stanu ispred svojih odluka. Ti ne možeš utjecati na poslodavca kako će reagirati na to što obavljaš pet dnevnih molitvi u određeno vrijeme, ali možeš stati iza toga da je to tebi prioritet u odnosu na novac i tuđe mišljenje, obavijestiti radne kolege ili poslodavca da ćeš svoju pauzu iskoristiti za molitvu te da zbog toga neće trpjeti posao niti bilo koji drugi segment tvog rada, pouzdati se u Allaha, obaviti namaz pet min u kancelariji i to je to. Iz iskustva ti kažem da su reakcije pozitivnije od scenarija koje zamišljamo u svojim glavama zbog vlastite nesigurnosti, straha ili pesimizma. Posljednji put kad sam honorarno radila neko telefonsko istraživanje u jednom call- centru, gdje niko od poslodavaca čak nije bio ni musliman, samo sam zamolila da svoju pauzu iskoristim za molitvu i obećala da posao neće trpjeti radi toga, štaviše, naglasila da mi je to potrebnije od fizičke hrane jer je to moja duhovna hrana za kojom imam jaču biološku potrebu nego za fizičkom hranom i da me ona obnavlja i okrwpljuje mi energiju s kojom ću biti produktivnija i u radu. Pošto nismo imali posebnu prostoriju, ja sam samo prostrla serdžadu, tačnije improvizirala od mahrame koju sam ponijela, a šefica mi sama od sebe donijela onu prostirku na kojoj vježba jogu da mi bude mekše.