//izolacija

Tako mi treba onaj mir, da ne mislim i da me ne guši i ne tišti u grudima ništa. Sjedim među 14 žena i suze mi naviru, hajde opet pretvaraj se koliko si jaka. I uspijem ja to i onda dođem kući, u svoja 4 zida i legnem da odbolujem. I ne ustajem i odbijam druženje i izlaske i u mračnoj sobi moždane ćelije stvaraju filmove. Nije mi lakše ali mi godi samoća jer ne mogu se na silu smijati i pričati.

Kad emocije i ovi ludi ženski hormoni budu jači od psihe pa mogu iskoristiti da napišem da sam osjetila tvoje usne na mojim obrazima i bockanje tvoje brade.

Kilometrima si daleko, ali obraz i dalje pamti.

Ja pamtim.

2 Comments Write a comment

Leave a Comment