Pretežak dan psihički. Vrućina sparina cijeli dan u stanu. Predvečer se dogovorim na kafu u ovaj jedan tržni centar..ušla, prozujala malo i krenule do kafica kad..njegovo auto na parkingu.
Tu je. Lupanje srca, ne znam kako sam došla do auta, kako su me noge nosile i kako sam u rukama nosila stvari. Suze nisam mogla kontrolisati, same su išle niz lice. Gleda me ona koja me ne poznaje dobro, koja ne zna cijelu priču i ne vjeruje. Da ja tako reagujem jer ja razumom razmišljam, jer sam jedino žensko koje zna a da se drži toga da ostavi nekog koga voli zbog nekih stvari.
Čudila se sve vrijeme.
Nisam spremna da ga vidim još. Preteško je.
Volim.