Malo je pravih ljudi sa kojima mogu pričati o svemu ovom. Preteško je.
Gledati svojim očima kako ti draga osoba ispušta dušu..
Kako si ti zadnja osoba koju će vidjeti na dunjaluku..nisam znala da je ovoliko teško, u tom trenutku sam imala toliku snagu..
A samo minut poslije toga, raspadala sam se u djeliće.
Trudim se biti jaka, zbog njih. Da se ne osjećaju sami, ali ja bih da me neko zagrli i stisne..
I da isplačem sve što imam u to nečije rame, i da taj neko to sve odnese negdje daleko od mene. Da bude kao da se nije desilo.
Rekla sam ti " tu sam, ne boj se, biće sve dobro" dok si me gledala izmorenim plavim očima. I nasmijala sam ti se. I uzvratila si mi tananim osmijehom.
Par sati poslije, ostao je nepomičan pogled.. Pokoji otežani udisaj i izdisaj.
I nema te.
Cijeli život stao u sekundu.
Da ti Allah oprosti grijehe i uvede u Džennetske bašče.
Ljudi, život je ništa. Mi smo ništa. Gledaš rođenje i gledaš smrt. Oboje tako strašno da ti ledi krv u žilama, a u isto vrijeme tako smireno..
Ljudi, mi smo niko i ništa u ovom svemu..
Apsolutno ništa..

4 Comments Write a comment

  1. Ne bi baš tako da smo niko i išta. Ja bi recimo reka da smo tek jedan mali kamenčić u svm ovom beskraju. Ali ipak, beskraj je napravljen od svih tih sitnih kamenčića, tako da i mi smo važni.

    A ovo što pišeš… Nisan ima takvo iskustvo, da gledan nekog kako umire. Mada san gleda ćaću koji je gotovo pa umra, prije par godina. I strašno je.

  2. Jeste Risse, ali tako smo sitni, da kad te ne bude više- sve i dalje ide svojim tokom.. Kao da te nije ni bilo.. 🙂

    Razumijem te..u tim trenucima sam imala toliku snagu da se nisam bojala ničeg, tek kad prođe skontaš čemu si prisustvovao.. A opet drago mi je da sam bila u tim momentima tu.. Mnogo čudno.

Leave a Comment